1Zborovođi. Po napjevu “Ne pogubi!” Davidov. Miktam. Kad je ispred Šaula pobjegao u pećinu. Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni jer mi se duša utječe tebi! U sjenu tvojih krila zaklanjam se dok pogibao ne mine.
2Vapijem Bogu višnjemu, Bogu koji mi čini dobro.
3Nek' pošalje s nebesa i spasi me, nek' postidi one što me progone: neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!
4Ležim usred lavova koji proždiru ljudske sinove. Zubi su im koplja i strijele, a jezik im mač je naoštren.
5Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek' je nad svom zemljom!
6Mrežu namjestiše stopama mojim, stisnuše dušu moju; iskopaše preda mnom jamu: sami nek' u nju padnu!
7Postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje; pjevat ću i svirati.
8Probudi se, dušo moja! Probudi se, harfo i citaro! Probudit ću zoru jutarnju.
9Hvalit ću te, Gospode, među narodima, među pucima pjevat ću tebi:
10jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja.
11Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek' je nad svom zemljom!